„Ako se ikada vrati, nemoj mu ponovo zatvoriti vrata.“ Pročitao sam rečenicu dvaput. Djed je sišao do mene i naslonio se na zid, kao da više ne može stajati. Uzeo je fotografiju, ali je nije sakrio. Samo je prstom prešao preko dječakovog lica i rekao: „To je tvoj ujak.“

Znao sam da majka nema braće. Tako je govorila kad god bismo u školi crtali porodično stablo. Djed mi je objasnio da je njen stariji brat pobjegao od kuće sa sedamnaest godina, poslije svađe zbog djevojke koju porodica nije prihvatala. Godinama nisu znali gdje je.

Hodnik je vodio do nekadašnjeg mlinarskog podruma. Imao je još jedan izlaz, prema potoku. U njemu su za vrijeme velikih poplava spavale čitave porodice. Djed ga je kasnije uredio za sina, nadajući se da će jednom doći. Cipele nalik mojima bile su njegove, sačuvane skoro trideset godina.

Te večeri majka je stigla ranije nego što smo očekivali. Kad je ugledala fotografiju na stolu, nije pogledala djeda nego mene. Iz torbe je izvadila kovertu. Njen brat se javio prije šest mjeseci. Djed je teško podnio posljednju svađu i ona se bojala da ih ponovo suoči. Zato je odgađala susret, a nama govorila da nema nikoga.

U koverti je bila i druga slika. Moj ujak stajao je pored dječaka mojih godina, u kolicima. Pisao je da ne traži novac niti kuću. Želio je da njegov sin upozna djeda dok još ima vremena. Djed je dugo gledao sliku, pa upitao majku radi li telefon u hodniku. Ruke su mu se toliko tresle da je ona birala broj.

Sedam dana kasnije zajedno smo skidali vrata iza mlina. Pravili smo širi prilaz jer je ujakov sin želio vidjeti mjesto sa stare fotografije. Djed mu je prvi prišao kad su stigli. Nije izgovorio pripremljeno izvinjenje, nego: „Sačuvao sam ti sobu.“ Mislio je da govori sinu, ali je i unuk pružio ruke. Koliko porodica izgubi godine čekajući da neko drugi prvi pozove?