Djed nije izgledao iznenađeno kada me ugledao s bilježnicom. Sjeo je na stari krevet, spustio kapu na koljena i rekao: „Znao sam da ćeš jednom sići.“ Pitao sam ga čija je fotografija na stolu i zašto je u bilježnici zapisano da je neko iz naše porodice nestao.

Ispričao mi je da je tokom velike poplave, mnogo prije mog rođenja, njegov mlađi brat ostao zarobljen u mlinu. Svi su mislili da ga je odnijela voda. Djed ga je tražio danima, ali je pronašao samo njegovu školsku torbu. Godinama poslije, kada je čistio temelje, otkrio je staru servisnu prostoriju i na zidu tragove koje je dječak ostavio čekajući pomoć.

Nisam razumio zašto je moja fotografija bila tamo. Djed je objasnio da sam ličio na tog dječaka kao da smo ista osoba. Svake godine kada bih došao na raspust, donosio je novu fotografiju i ostavljao je na stolu. Govorio je da se nada da će jednog dana moći gledati naše slike bez osjećaja krivice.

A udarci ispod poda? Djed mi je pokazao željeznu cijev koja je prolazila do starog vodenog točka. Kada rijeka naglo poraste, voda pokrene napušteni mehanizam, pa se tri puta začuje udarac. Nije bilo ničeg natprirodnog. Ipak, na njegovom licu sam vidio da ga taj zvuk svake noći vraća u dan kada nije stigao spasiti brata.

Na posljednjoj stranici bilježnice pronašao sam pismo adresirano na dječaka koji je nestao. Djed ga je napisao pedeset godina ranije, ali ga nikada nije završio. Zamolio me da ga pročitam naglas. Kad sam stigao do posljednje rečenice, zaplakao je i rekao da je čitav život mislio kako je kriv za nešto što nije mogao spriječiti.

Te jeseni zajedno smo obnovili mlin i očistili zapušteni dio obale. Nisam više čuo udarce kao prijetnju, nego kao podsjetnik na čovjeka koji je od dječaka ostao zarobljen u djedovom sjećanju. Prvi put sam ga vidio kako se smije bez sjene na licu. Mislite li da je najteže oprostiti drugima ili sebi?